Dodela pokrajinskog priznanja u oblasti sporta

Na inicijativu Pokrajinskog sekretarijata za sport i omladinu, Skupština Autonomne pokrajine Vojvodine je donela 2003. godine Odluku o dodeli godišnjeg priznanja u oblasti sporta („Službeni list APV“ br. 8/2003), koja je 2016. zamenjena Pokrajinskom skupštinskom odlukom o dodeli godišnjeg priznanja u oblasti sporta („Službeni list APV“ br. 64/2016). Priznanje je nosilo ime „Vihor“ a ime je dobilo po izgledu statue koja je dodeljivana. Pored statue i plakete, dodeljivane su i novčane nagrade: za pojedince u visini od šest prosečnih zarada, a za ekipe deset prosečnih zarada u AP Vojvodini u mesecu koja prethodi proglašenju.

Priznanje se dodeljivalo svake godine u decembru. Do 2016. godine je dodeljivano u četiri kategorije: najbolji sportista, najbolja sportistkinja, najbolja muška i ženska ekipa, a nakon toga u osam kategorija: Najbolji sportista, najbolja sportistkinja, najbolja sportska organizacija u muškoj konkurenciji, najbolja sportska organizacija u ženskoj konkurenciji, najbolji sportista sa invaliditetom, najbolja sportistkinja sa invaliditetom, najbolja invalidska sportska organizacija u muškoj konkurenciji i najbolja invalidska sportska organizacija u ženskoj konkurenciji.

Na osnovu predloga pokrajinskih granskih saveza, o dobitnicima je odlučivao Odbor za dodelu priznanja koji svake godine imenovala Pokrajinska vlada. Odbor su sačinjavali predstavnik Sekretarijata, jedan vrhunski sportista, sportski stručnjak, sportski funkcioner i sportski novinar.

Priznanje „Vihor“ je poslednji put dodeljivano 2018. godine. (spisak dobitnika priznanja „Vihor“)

U novembru 2018. godine, na osnovu predloga Pokrajinske vlade, doneta je Pokrajinska skupštinska odluka o ustanovljavanju nagrade Autonomne pokrajine Vojvodine i pokrajinskih priznanja (,,Sl. list AP Vojvodine“, br. 54/18), kojom je prestala da važi dotadašnja Pokrajinska skupštinska odluka o dodeli godišnjeg priznanja u oblasti sporta. Novom Pokrajinskom skupštinskom odlukom, ustanovljeno je Priznanje ,,Momčilo Tapavica“, kao priznanje koje se dodeljuje u oblasti sporta, i to najboljim sportistima ili sportskim organizacijama za rad ili rezultate izuzetne vrednosti, kojima su dali značajan doprinos afirmaciji, razvoju i unapređenju sporta.

Odluku o dodeli pokrajinskog priznanja donosi Komisija za dodelu Pokrajinske nagrade i pokrajinskih priznanja. Pokrajinsko priznanje u oblasti sporta – Priznanje ,,Momčilo Tapavica“ dodeljuje se svake godine 25. novembra za prethodnu godinu u vidu diplome i u novčanom neto iznosu od 100.000,00 dinara sa pripadajućim porezima i doprinosima.

Dobitnik priznanja „Momčilo Tapavica“ za 2018. godinu bio je košarkaš Nikola Jokić, a za 2019. godinu fudbaler Aleksandar Kolarov.

Momčilo Tapavica – biografija

Momčilo Tapavica, arhitekta, sportista, olimpijac (Nadalj, 26. 10. 1872. ‒ Pula, 10. 01. 1949.) Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, a gimnaziju pohađao u Novom Sadu. Bio je stipendista Matice srpske iz Zadužbine Sime Đorđevića od 1886. kao učenik realke u Segedinu. Matičin stipendista bio je i 1891, kada je započeo studije arhitekture i građevinarstva na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti, gde je i diplomirao. Važio je za vrlo darovitog arhitektu. Po završetku studija radio je jedno vreme u Budimpešti, a potom se vratio u Novi Sad i tu je 1903. učestvovao u izradi plana za obnovu Saborne crkve. Bio je pristalica liberala i u sukobu s radikalskim političarima. Posle ženidbe 1908, sa suprugom Arankom je na poziv knjaza Nikole otišao u Crnu Goru. Tamo je projektovao Hotel „Boka” u Herceg Novom, zgrade nekadašnjeg nemačkog poslanstva i Crnogorske državne banke na Cetinju i porodičnu kuću u Bijeloj, koja je kasnije služila kao Dom za nezbrinutu decu. Prema njegovim projektima izgrađena je 1912. godine današnja zgrada Matice srpske, tadašnje Sirotište, zadužbina Marije Trandafil, jedno od najlepših i najreprezentativnijih zdanja u Novom Sadu. Kao bivši Matičin pitomac ponudio se da besplatno izradi plan i proračun za zgradu, a na njegov predlog je odabran i izvođač radova. Prvi svetski rat proveo je u izbeglištvu i u tom periodu boravio je u Rimu, Lozani i Rabatu, glavnom gradu Maroka, gde je obavljao geodetska merenja. Potom se vratio u Novi Sad i radio u svom projektnom birou u Petrovaradinu. Bio je Vladin poverenik za melioraciju u istočnom Sremu. Izradio je projekat za restauraciju crkve u Nadalju i geodetske planove za kaldrmisanje kolovoza u selu i drumova oko sela. Između dva svetska rata aktivno je učestvovao u delovanju Matice srpske. Ostavio je vrednog arhitektonskog traga u Poreču, gde je proveo poslednje godine života radeći na obnavljanju i uređenju grada. Imao je sina Mirka i kćer Jasnu. Od rane mladosti se uspešno bavio sportom, a dok je studirao i služio vojsku u gardi isticao se izuzetnom snagom. Bio je član Saveza za telesno vaspitanje u Budimpešti. Na prvim modernim Olimpijskim igrama održanim u Atini 1896. godine, obezbedio je mesto u trinaestočlanom timu Kraljevine Ugarske. Bio je prijavljen za takmičenja u atletici (skok udalj, skok s motkom, bacanje kugle), rvanju grčko-rimskim stilom, dizanju tegova (jednom rukom i obema rukama) i tenisu. Najbolji rezultat ostvario je u tenisu, osvojivši bronzanu olimpijsku medalju. Do ovog saznanja o njegovom velikom uspehu došlo se posle više od jednog veka. Precenio je svoju snagu i povredio se tokom dizanja tegova jednom rukom, ali je nastavio takmičenje. U dizanju tegova obema rukama osvojio je peto mesto podigavši 80 kg, a u teškoj kategoriji u ravnju četvrto mesto. Od atletskih disciplina morao je da odustane. Bio je prvi Srbin učesnik prvih Olimpijskih igara. U Novom Sadu se kasnije bavio veslanjem i od 1904. godine bio je član kluba „Danubius”.

(Biografija je preuzeta od Matice srpske)